Jovana Kovačević

Added an album 
Added an album 

bijeg

 

u uglu

zamračene sobe

drhte ruke

obeshrabljene

krive su

same sebi

a krivicu

počinile nisu.

suze nijeme

padaju

na hladan predmet

namijenjen

za smrt.

jecaji prigušeni

odjekuju

mrtvom dolinom.

ta dolina mrtva

utočište je

izgubljenoj praznoj

duši.

sve je umrlo

a i dalje

borbe se vode

minskim poljem

misli idu

koračaju

pravo u smrt

ne boje se

posljedica.

želje porobljene

jedna na slobodi

hladnokrvni

je ubica.

bol

fizička nije

obuzima tijelo

um crni

jer već je mrtav.

blijedo tijelo

prazno

i bezdušno

svrhu traži.

svrhe nema.

i zadnje riječi

o sebičnosti

da sebičan biće

jedini i zadnji put.

sobu obasja

svjetlost

tišinu prekinu

zvuk smrti

i anđeli

čuli su buku

došli su

da novom cimeru

pruže ruku

i odvedu ga

na mjesto

gdje borave

duše prazne.

Added an album 

kazna

 

moje usne ne drhte više

oblaci su kao duša tamna

sad stale su hladne kiše

ali jesen ostala je trajna

 

i želim da me nema

trnovita su ovde polja

kiša kao da se opet sprema

pada i pada samo kad joj je volja

 

želim ponovo da osjetim

sunce vrelo na koži svojoj

da se kao ruža zarumenim

u haljinici lepršavoj

 

sniježne hladne doline

da mijenjam za pijesak vreli

da mijenjam brijeg bijeli

za čudesne zlatne dine

 

a snijeg drobi, pada, mrvi

moj Nil je sada leden

moj snijeg je žedan nevine krvi

sav je zao i prepreden

 

i kao lasta slomljenog krila

uskraćena sam toplog juga

kao kažnjena dobra vila

sita sam jer kazna je preduga.

 

 

 

Added an album 

Boja i jaki kontrasti.

Added an album 

Iii još jedna pjesma o paklu kroz koji nas dosta prolazi, podignimo svijest! :)

 

kraj

 

tišina postaje glasnija

prašina

postaje nesnosnija

gušim se

oči se mute

rušim se

i molim glasove da ućute

molim misli da se smire

tjeram svoje nemire

tresem se na pomisli

koje ne mogu

da kontrolišem

padam na podlogu

od oštrog stakla

ne mogu da opišem

izgled svog pakla

gorim iznutra

ustajem i ponovo padam

molim da ne vidim sutra

svom se kraju nadam

stežem rukama

ramena svoja

gorim u mukama

kojim nema kraja

i baš kad sve se stiša

kad se smiluje đavo

počne ta krvava kiša

i nebo više nije plavo

već kao od vatre da je

hladno je al` krv peče

na koži ožiljak ostaje

kao krvava rijeka

što niz dlan teče.

Added an album 

Svojim pjesmama pokušavam da približim čitaocima i ljudima oko sebe osjećaje depresije i anksioznosti, neshvaćenosti i potrebe za samoubistvom i bijegom od svijeta. Kao jedan od današnjih globalnih problema, koliko god se pričalo o duševnim bolestima, smatram da se one i dalje ne prihvataju kao veći problemi sa kojima se ljudi, a posebno tinejdžeri suočavaju. Pokušavam dočarati strah od samog pominjanja nekom bližem da se ne osjećamo dobro, jer nažalost vrlo često nećemo biti shvaćeni ozbiljno. Uživajte! :)

 

Očajanje

 

dok promil alkohola

teče kroz moje vene

skupljam ovo bola

što struji kroz mene

pričam ti probleme

pričam ti tajne

iako drhtim od treme

da nekom kažem

vrijeme je krajnje

nemoj misliti da lažem

nemoj misliti da sam luda

nemoj reći da sam pijana

nemoj jer nemam kuda

pravo u srce sam strijeljana

sama sam pucala

pištolj držala svjesno

sebi u bradu jecala

i zvučala bolesno

molim te nemoj da ideš

molim te ostani vječno

nemoj vrijeme da kradeš

ostani iako zvučim sebično

nikoga nisam voljela

i tek sam saznala

da svaka prava ljubav je boljela

ali nikog nije prognala

u pećine tamne

zagrli ovo malo duše

stegni ove ruke sramne

ne daj da mi se nade ruše

ne daj da pobjegnem od tebe

ne daj mi da se slomim

drži me jako uz sebe

shvati koliko te volim

jer puštam da vidiš

drugu stranu mene

da se nespreman ne ozlijediš

da čuvaš me kad sve uvene

 

i evo još jedna ponoć

ali sad nisam pijana

sad mijenjam dan i noć

da nisam samo danju nasmijana

i dok ti u četiri nule

govorim riječi dvije

rušim svoje zidine i kule

mada osjećam se slabije

puštam da kročiš

u moje trnovite avlije

vidim te ka meni trčiš

ka meni nagoj u parnicama

od sopstvenog trnja

gaziš po crvenim baricama

krvi što postaje crnja

oslobodi me mene same

ne dozvoli da i dalje

siječem se na kame

otpusti ove krvne ralje

budi mi utočište

budi cilj na mojoj cesti

spriječi da budem čudovište

svojoj podsvijesti.

Added an album 
Info
Your art:
Painting, Graphic design, Literary art
Instagram:
misspelled.love
Country:
Bosnia and Herzegovina
Gender:
Woman
Age:
18
Full Name:
Jovana Kovačević
My Albums

portreti

Bijeg

bijeg   u uglu zamračene sobe drhte ruke obeshrabljene krive su same sebi a krivicu počinile nisu. suze nijeme padaju na hladan predmet namijenjen za smrt. jecaji prigušeni odjekuju mrtvom dolinom. ta dolina mrtva utočište je izgubljenoj praznoj duši. sve je umrlo a i dalje borbe se vode minskim poljem misli idu koračaju pravo u smrt ne boje se posljedica. želje porobljene jedna na slobodi hladnokrvni je ubica. bol fizička nije obuzima tijelo um crni jer već je mrtav. blijedo tijelo prazno i bezdušno svrhu traži. svrhe nema. i zadnje riječi o sebičnosti da sebičan biće jedini i zadnji put. sobu obasja svjetlost tišinu prekinu zvuk smrti i anđeli čuli su buku došli su da novom cimeru pruže ruku i odvedu ga na mjesto gdje borave duše prazne.

Kazna

kazna   moje usne ne drhte više oblaci su kao duša tamna sad stale su hladne kiše ali jesen ostala je trajna   i želim da me nema trnovita su ovde polja kiša kao da se opet sprema pada i pada samo kad joj je volja   želim ponovo da osjetim sunce vrelo na koži svojoj da se kao ruža zarumenim u haljinici lepršavoj   sniježne hladne doline da mijenjam za pijesak vreli da mijenjam brijeg bijeli za čudesne zlatne dine   a snijeg drobi, pada, mrvi moj Nil je sada leden moj snijeg je žedan nevine krvi sav je zao i prepreden   i kao lasta slomljenog krila uskraćena sam toplog juga kao kažnjena dobra vila sita sam jer kazna je preduga.      

color my mind

Boja i jaki kontrasti.

Kraj

Iii još jedna pjesma o paklu kroz koji nas dosta prolazi, podignimo svijest! :)   kraj   tišina postaje glasnija prašina postaje nesnosnija gušim se oči se mute rušim se i molim glasove da ućute molim misli da se smire tjeram svoje nemire tresem se na pomisli koje ne mogu da kontrolišem padam na podlogu od oštrog stakla ne mogu da opišem izgled svog pakla gorim iznutra ustajem i ponovo padam molim da ne vidim sutra svom se kraju nadam stežem rukama ramena svoja gorim u mukama kojim nema kraja i baš kad sve se stiša kad se smiluje đavo počne ta krvava kiša i nebo više nije plavo već kao od vatre da je hladno je al` krv peče na koži ožiljak ostaje kao krvava rijeka što niz dlan teče.

Očajanje

Svojim pjesmama pokušavam da približim čitaocima i ljudima oko sebe osjećaje depresije i anksioznosti, neshvaćenosti i potrebe za samoubistvom i bijegom od svijeta. Kao jedan od današnjih globalnih problema, koliko god se pričalo o duševnim bolestima, smatram da se one i dalje ne prihvataju kao veći problemi sa kojima se ljudi, a posebno tinejdžeri suočavaju. Pokušavam dočarati strah od samog pominjanja nekom bližem da se ne osjećamo dobro, jer nažalost vrlo često nećemo biti shvaćeni ozbiljno. Uživajte! :)   Očajanje   dok promil alkohola teče kroz moje vene skupljam ovo bola što struji kroz mene pričam ti probleme pričam ti tajne iako drhtim od treme da nekom kažem vrijeme je krajnje nemoj misliti da lažem nemoj misliti da sam luda nemoj reći da sam pijana nemoj jer nemam kuda pravo u srce sam strijeljana sama sam pucala pištolj držala svjesno sebi u bradu jecala i zvučala bolesno moli